srijeda, 03.03.2010.
?
Sve mi je pod upitnikom... Nisam znala što radim, što se događa... Vrijeme je letjelo, a opet tako sporo prolazilo... Svaki dan sam se osjećala sve ispunjenijom i ispunjenijom... Polako sam ga upoznavala... Znali smo pričati satima i satima... Na čovjeku niti jedne mane nije bilo... Ipak lažem... Postojao je prsten koji sam vidjela samo jednom prilikom i koji je nakon toga nestao, no ipak sam znala da je tu negdje...
Ponekad sam samu sebe vrijeđala time da sam glupa, djetinjasta i da se upuštam u idiotariju...
No ipak ništa se nije mijenjalo... Bar neko vrijeme...
Prošla su neka 2-3 tjedna i postalo mi je normalno čuti se sa njim svakodnevno i naći se barem 5-7 puta tjedno...
Jedan dan smo sjeli i rekli kako je ovo sve apsurdno, da sam "dijete" i tako što je za osudu... Ispričala sam mu svoje stavove prema takvim osobama... I složili smo se da je to istina, samo shvatili smo da postoji još jedna istina... Da nisu sve djevojke u takvim situacijama sebične, "sponzoruše" i ne pokušavaju sve dobiti nešto iz te veze...
Neki si ljudi jednostavno odgovaraju, ali se nađu u pogrješno vrijeme... Nađu se na nekoj liniji s koje dalje ne žele skrenuti... Jeste li se ikada osjećali kao da ste u nekom balonu, zaštićeni od svega i ništa zlo ne može doprijeti do vas dok ste kraj neke osobe...
U životu se nisam osjećala sigurnije, smirenije, opuštenije i to samo nakon par tjedana... Zanimalo me što bi bilo poslije...
Po njemu sam vidjela da se i on tako osjeća... Zato smo nakon razgovora-koji je trebao dovesti do raspada ovoga-postali još "bliži"... U tako kratko vrijeme spoznali smo jedno drugome većinu muka, nekih stvari koje stoje na duši duže vrijeme, odali smo jedno drugome tajne koje nikom prije nismo rekli niti ćemo ikada...
Neobičan osjećaj... I dala bih sve da se opet tako osjećam...
Čovjek bi svoj život trebao podijeliti s nekim takvim...
Ali nije to uvijek moguće... Zato smo dijelili ono vrijeme koje smo mogli imati...
I uživali smo... Pričali, međusobno si pomagali...
Nakon toga vrijeme mi je brzo letjelo... Bar mi se sad tako čini... Moja škola je završila i imala sam cijelo ljeto pred sobom... I to vrijeme sam što više željela provesti s njim...
Uskoro pojavila su mi se neka pitanja u životu na koja nisam znala odgovor...
Mučili su me moji osjećaji koje dotad nikad prije nisam imala... Shvatila sam da to nije samo zaluđenost... I zato me i zanimalo što on osjeća...
Zanimalo me gdje je ovome (raju-kako sam tad mislila) kraj... Znala sam se rastužiti na činjenicu da je ovo, al stvarno, APSURDNO... Razmišljala sam što učiniti... Tona pitanja letjela mi je glavom i polako se to na meni počelo uviđati... Pogotovo jer sam uvijek ja bila ona koja je optimistična, pričljiva... Uvijek sam ja ona koja ima vremena za sve (osim za sebe) i pomoći će i neznancu... Ovaj puta sam otkrila da moram biti malkoc sebična, a to nisam znala biti... I iskreno ni dan danas to nisam naučila... Je da imam neke sebične činove, al upitno je i to koliko je to sve sebično...
Ta pitanja su me proganjala i morala sam nekome se povjeriti... K tome tu se našlo i to pitanje: KOME?
I sva ta pitanja su me izmorila... Ali polako sam nalazila izlaza iz svega (kao i uvijek)... I zbog toga nisam gubila nadu u sebe... Ali loša stvar je bila ta što sam pomislila da ima nade za nas...
(nastavit ću...)
- 16:04 -
srijeda, 24.02.2010.
Prvi dani...
Nakon tog utorka došao je petak... Po običaju ja sam izašla van-tad sam izlazila četvrtak-petak-subota...
Dobro ne baš uvijek-jer mi je trajala škola (bio je svibanj)...
I bila sam u klubu sa legicama... A na drugom kraju kluba ugledala sam njega... I opet su mi bili proradili oni leptirići... Al kao "zrelo" dijete samo sam si se nasmijala i rekla ajde dalje nastavi se zabavljat...
Odjednom je stigla cuga za mene i legice... Odmah sam znala tko je... Pogledala sam dolje i vidjela njega kako podiže čašu da nazdravimo...
I tako smo par puta nazdravili... No odjednom je nestao... Pomislila sam da je otišao kući...
Otišla sam u wc jer mi je bilo vruće pa da malo prošetam i popravim šminku i stavim parfem...
Na rubu stepenica sam se "zabila" u njega... Malo smo popričali... To malo je bilo toliko da me prijateljica došla tražiti jer se uplašila gdje sam...
Nismo ni skontali koliko smo dugo pričali... Samo smo se nasmijali i vratili se svako svom društvu...
Nakon nekih sat vremena otišla sam ponovo u wc... Ovaj puta smo pričali bez prekidanja... Naišli smo na bezbroj tema koje nisu imale veze s vezom i kojima smo se par mjeseci poslje smijali... I baš su nas te teme spojile...
Nekako ne znam ni ja kako poljubili smo se i provjerili imamo li prave brojeve telefona jedno od drugoga...
Nakon toga svatko je otišao svojoj kući...
Sutradan (zbog alkohola u sebi) mislila sam da sam to sanjala ili umislila... Ali nisam... Refleksno-kao svaki put kad se probudim pogledala sam na mobitel... I dočekala me je poruka: "Dobro jutro, mlada damo."
Naravno poruka je stigla u pol 11 ujutro, a ja sam se digla u 2 poslije podne...
Tek oko 5 sati poslije podne odgovorila sam... I tako smo se malo dopisivali i dogovorili da se vidimo-čisto tol'ko da popričamo...
I našli smo se-u nedjelju navečer... Našli smo se u njegovu stanu (imao je dva stana-obiteljski i jedan sa strane-toliko o savršenoj vezi njegove žene i njega)...
Malo smo popričali i shvatili da je ono apsurdno što se dogodilo... Slučajno smo skrenuli sa teme i pričali o kojekakvim drugim glupostima... Nisam mogla vjerovati da sam sa takvom osobom (mislim starijom) mogla tako pričati... Tako na istoj razini... Sve mi se doimalo čudnim i nestvarnim...
3 sata priče dovela su nas do drugog poljupca... Oni leptirići u stomaku bili su neobični... Znali su da je to pogrješno i nemoguće... Govorila sam si da nisam normalna... Kako tako odgajana, inteligentna osoba može tako što učiniti... Osuđivala sam do prije par dana tako što... Istovremeno sam bila ljuta i zaprepaštena... Kako si tako što dopuštam...
No dopustila sam... I trajalo je...
(natavit ću...)
- 23:24 -
srijeda, 03.02.2010.
Tko sam ja i kako se dogodilo?
Nije bitno koliko čovjek ima godina da bi shvatio što želi u životu... Od malena su me učili da ne smijem biti pohlepna, da ne smijem uzimati nešto tuđe bez pitanja, da se moram pristojno ponašati-sve ono što se uči svako dijete... A djeca vole raditi suprotno onome što im se kaže... Je li me to dovelo do ovoga gdje sam sad, tj. do onoga što sam bila / što jesam i sad / što ću biti... Nije mi potrebno osuđivanje... Znam i sama koliko griješim i koliko sam griješila... Ovu stranu mog života nitko ne zna, a izgriza iznutra... Ne znam niti hoće li netko ovo čitati, ali barem ću se lakše osjećati... Nadam se...
Postoje osobe koje ne odobravaju veze koje u kojima je velika razlika među godinama... To je bio prvi problem veze u kojoj sam se bila našla... Nisam to željela... Osuđivala sam to i mrzila iz dna duše... Ne mislim na razliku u godinama već ono drugo... Ono kad si druga žena u nečijem životu, ona koja je nevidljiva, koja svoje probleme ne može tek tako reći, ona kojoj je od trenutka kad se upustila u to strah od svega na prvom mjestu...
Neki će reći, ajde preko te razlike u godinama još možemo prijeći, ali preko ovoga nikad... Znam, razumijem-i onda će se neki pitati zašto sam to učinila?
I ja sam to kao većina osuđivala... "Pljuvala" bih po tim ženama... A sada shvaćam, no i dalje ne odobravam... Čovjek ne može odrediti u koga se zaljubiti... To je stvar koju ne možeš birati...
Odakle početi... Nemam ni približno godina koliko tko god da čita misli da imam... Smije li se zato reći da je moje ponašanje neubrojivo, da razmišljam još uvijek kao dijete? Sa 8 godina govorili su mi i tjerali me da se igram, ali nisam htjela... Nisam morala, ali jesam prebrzo odrasla... Oduvijek sam bila ispred drugih... Tek sam kasnije shvatila što gubim, ali ipak ako već toliko napredujem mislila sam da ću uspjeti u životu... Završit faks ranije, zaposlit se i biti uspješna... I kako se onda takvoj osobi "omaklo" ovako što...
Ali ne žalim za ničim... I da mogu ponovo bih bila sa njim... I ponovila bih sve... A ne bih ni rastanak mijenjala... Taj dio mog života promijenio mi je apsolutno svaki pogled na život...
Bio je stariji od mene... Prijatelj moje obitelji-ne blizak, ali ne ni poznanik... Naše obitelji su na početku njegove "kobne" veze bile dobre, a poslije se udaljile, ali ostale u dobrim odnosima... Bio je u braku dosta godina... Svi su znali da taj brak od početka nije funkcionirao... Ona je zatrudnjela, a on je postupio onako kako bi većina postupila-zaprosio ju je i vjenčali su se... I naravno voljeli su se... Ali kako su bili mladi i voljeli život i zabavu ta ljubav nije pobijedila... No ipak ostali su skupa, odgojili to dijete i još dvoje... Ona ga je varala-tako su pričali... Ali ljudi vole svašta pričat...
To je bio utorak... Srela sam ga slučajno u gradu... Znala sam ja tko je i smatrala sam da je vrlo inteligentan, zgodan i lijep muškarac... Za svoje godine (neću definirati koliko ima, ali čovjek u najboljim godinama) imao je savršeno tijelo... Žene bi se bacakale po njemu, nabacivale itd. Prvo jer tako izgleda kako izgleda, a drugo jer je bio imućniji... Ali meni ovo drugo nikada nije niti hoće predstavljati neku važnost u svemu tome... Dakle, smatrala sam da je "prezgodan, prelijep i presavršen"... I taj dan kad sam ga srela normalno sam ga pozdravila kao i on mene, pitali smo se za obitelji i produžili dalje... Prokometirah u sebi "Bože kako je dobarrrrr!" (da, znam da sam zvučala k'o kakvo dijete, ali to i jesam bila-moglo bi se reći)... Isti dan sam ga ponovo srela i u isti tren smo si rekli: "Treći put častiš!"... I tad se osmjehnuo... A mene je probolo u trbuhu... Naravno odmah sam se osvjestila i rekla si "alo jesi normalna"... Navečer išla sam do grada nešto pokupiti... I dogodio se onaj treći put... Naravno oboje smo prasnuli od smijeha, zastali i popričali... Dao mi je svoj broj da ga dam svojima jer ga promijenio i dugo se nisu čuli... I ja njemu svoj jer ga je zatražio... I svaki put kad se prisjećam toga isti osjećaj i imam u trbuhu... Razgovor je u početku zvučao kao razgovor dva stara prijatelja, dva "intelektualca", a prešao je u razgovor kakav vodi dvoje tinejđera... I ništa... Rastali smo se u smijehu...
Do tad sam ajmo reći bila "zatreskana" u jednog dečka, ali to sa njim nije bilo ništa... A nakon susreta sa ovim nisam mogla prestati misliti na njega... Mislila sam da nisam normalna... Tek sam si poslije priznala da je ono što je... Što je bilo očito... Ali sam mislila da sam bila poremećena... No to mi nije predstavljalo nekakvu važnost budući da sam mislila, i ne samo mislila nego bila uvjerena da ništa od toga neće biti...
Ali na (ne)sreću prevarila sam se...
(istu ovu priču sam počela pisati na drugom blogu, ali kako sam promijenila šifru nemogu ući tamo pa nakon podužeg vremena nastavljam ovdje pisati)
(...nastavit ću...)
- 02:19 -
